Autor: Dr. Sedad Bešlija
Povodom godišnjice susreta sultana Mehmeda II i fra Anđela Zvizdovića na Milodražu
U drevnoj državi Bosni koja je stara preko 1.170 godina svašta se izdešavalo. Njena historija je složena, slojevita i kompleksna. Često zanimljivija i egzotičnija više strancima negoli bosanskim sinovima i kćerima. Nastala i tekla na znoju i krvi, smijehu i suzama, uspjesima i porazima gotovo podjednako.
Međutim, jedan događaj prije 563 godine ostavio je dubok trag u pamćenju bosanskog čovjeka. To je bio susret osmanskog sultana Mehmeda II Fatiha i franjevačkog starješina fra Anđela Zvizdovića ovdje u Milodražu.
Da bi se razumio historijski kontekst tog događaja, ali i njegov značaj u povijesti treba se osvrnuti na to šta se to, posebno u kontekstu ljudskog odnosa prema drugom i drugačijem identitetu, dešavalo u Evropi i Bosni dva ili tri stoljeća prije tog susreta dva velika čovjeka. Riječ je, dakle, o 12, 13, 14. i 15. stoljeću tj. vremenu prije 500, 600 ili 700 godina prije nas.
Zapadnoevropski kontekst
Na ostacima sukoba papstva i carstva u Evropi dešava se pojava više pape istovremeno, zapadni crkveni raskol i koncilijarizam tj. ideja o primatu općeg crkvenog sabora nad papom, Stogodišnji rat Engleske i Francuske, zadnja faza rekonkviste tj. špansko-portugalsko osvajanje muslimanske Andaluzije i zločini nad muslimanima i jevrejima, husitski vjersko-politički ratovi u Češkoj, kasnije sukob katolika i protestanata koji će biti djelimično zaustavljen Mirom u Augsburgu 1555. godine kada u Evropi postaje dominantan princip čija teritorija toga i vjera. Dominirao je ambijent nametanja svoje vizije vjere u širem procesu borbe za umove i duše. Kršćanstvo je služilo političkoj vlasti kao zaklon za antikršćansku praksu. I još nešto. Evropom se širio strah i nevjerica od nečega novog, nepoznatog, stranog – istovremeno u njihovoj percepciji paganskog i barbarskog. To je bio islam odnosno Osmanska Država koja se širila.
Taj osjećaj je posebno porastao nakon osmanskog osvajanja Konstantinopolisa tj. Istanbula 1453. godine. Deset godina prije nego je sultan Mehmed II Fatih (Osvajač) došao u Bosnu i u Milodraž 28. maja 1463. godine.
Bosanski kontekst
Pojava domaće i samonikle Crkve bosanske i odnos prema njoj definirat će ključne vjerske i političke procese u Bosni od 12. do 15. stoljeća, sve do zvaničnog uključivanja ovih prostora u novi osmanski sistem. Pripadnici Crkve bosanske, koji su sebe nazivali krstjanima, a narodu poznati bili kao bogumili, imali su posebno vjersko učenje i nisu pripadali ni Istočnoj pravoslavnoj ni Zapadnoj katoličkoj crkvi.
Zbog toga su se našli u žarištu borbi Istoka i Zapada za političku prevlast nad Bosnom, ali i pod pritiskom stalnih pokušaja prevjeravanja zbog čega su pape u Bosnu poslale i misonarske redove dominikance i franjevce. Na koncu, bili su podvrgnuti i fizičkim progonima u kojima su, pored evropskih, učestvovali i posljednji bosanski vladari. Za njih nije bilo zlatnih papinskih bula, a bili su i meta robljenja.
Međutim, i pored toga, u Bosni je vladala vjerska šarolikost, te su pored slavenskog paganizma i Crkve bosanske, svoje mjesto uskoro našli i katoličanstvo, pravoslavlje, a s dolaskom Osmanlija islam i jevrejstvo. Sve je bilo isprepleteno u Bosni, između bosanske, katoličke i pravoslavne vjere. Za razliku od Evrope, u Bosni nije vladao princip čija teritorija toga i vjera. Kulin-ban je prihvatio dida Dragiča, poglavara Crkve bosanske, ban Stjepan II Kotromanić je angažovao franjevca Peregrina Saksonca, prvog vikara Bosanske vikarije i bosanskog biskupa, u diplomatsku misiju Bosne i tako dalje.
Osmanski kontekst
Bosna je Osmanlije dočekala u stanju društveno-političke i vjerske presije. Prije zvaničnog osvajanja bosanske države odnosno pada bosanske krune kralja Stjepana Tomaševića, bosansko-osmanski odnosi trajali su punih 77 godina od 1386. godine. Konačni vojni pohod na Bosnu desio se u maju i junu 1463. godine pod vođstvom osmanskog sultana Mehmeda II Fatiha.
Ko je bio sultan Mehmed II? Sin sultana Murata II. U 21. godini života osvojio je Konstantinopolis – Istanbul. Bio je to, od pojave islama, 16. po redu pokušaj muslimana da zauzmu ovaj grad. Za 49 godina života osvojio je Bizantijsko carstvo, Trapezuntsko carstvo, Anadoliju, Krim, Transilvaniju (danas srednja i sz Rumunija i Moldavija), Moreju tj. južnu Grčku, Albaniju, srpsku Despotovinu i Kraljevinu Bosnu. Njegove jedinice su pod vođstvom Gedik Ahmed-paše kročile na tlo današnje Italije (mjesto Otrantno) 1480. godine. Smrt ga je spriječila u osvajanju Rima. Govorio je 7 jezika (turski, grčki, hebrejski, arapski, perzijski, latinski i slavenski). Bio je inženjer arhitekture, lično je napravio fizičke i matematičke proračune za jednu od četiri haubice (Šahi top) koje su probile zidine Konstantinopola. Volio je književnost i umjetnost. Pod pseudonimom „Avni“ iza sebe je ostavio Divan – zbirku pjesama. Unaprijedio je državni sistem – kodificirao brojne zakone. U državi kojom je vladao 30 godina izgrađeno je oko 500 objekata različite namjene.
Osmanski sultan Mehmed II, dolaskom u Bosnu i osvajanjem ovih prostora, između ostalog, naišao je na pripadnike nemuslimanskih zajednica poput pripadnika bosanskog franjevačkog reda predvođenih fra Anđelom Zvizdovićem.
Budući da je Osmanska Država bila država čiji je pravni sistem u prvom redu bio zasnovan na šerijatskom pravu, ona je svoj odnos prema pripadnicima nemuslimanskih zajednica zasnivala na identičnoj paradigmi na kojoj je on bio zasnovan u ranijim islamskim državno-pravnim okvirima počevši od države koju je uspostavio Poslanik islama Muhammed, a.s. kroz Medinski ustav iz 7. stoljeća. Tada je na temelju pluralizma formirano jedno političko društvo čime je spriječeno međusobno ubijanje i progon zbog različite vjerske, etničke, socijalne ili druge pripadnosti. Muslimani i nemuslimani – jevreji, kršćani pa i mnogobošci – tretirani su kao jedna zajednica. Prvobitna medinska zajednica bila je federacija autonomnih vjerskih zajednica, pri čemu je svaka od njih posjedovala vlastite vjerske, društvene, političke i ekonomske institucije. Stoga je njen ustav bio dovoljno širok da bi osigurao modalitet u kojem sve zajednice mogu živjeti u miru i suživljenju uz međusobno poštovanje.
Takva doktrina se odražavala u različitim vrstama pravnih dokumenata koji su nastali s ciljem reguliranja odnosa između države i nemuslimana. U takve dokumente ubrajaju se i tzv. ahdname. Ahdnama je u temelju državno-pravni dokument različitog sadržaja, a mogla je biti često i međunarodnog karaktera. Obuhvatala je pravne, vjerske, političke i ekonomske povlastice onima na koje se odnosila. U tom kontekstu nalaze se i povlastice iz domena vjere koje su dodjeljivane nemuslimanskim zajednicama.
U Bosni su izdate najmanje dvije ahdname. Jedna je izdata franjevcima Srebrenice, a druga mnogo poznatija franjevcima fojničkog samostana. Ona je garantirala ličnu slobodu, slobodu vjerskog organiziranja, vjersku slobodu, slobodu boravka i kretanja, sigurnost života i imetka, slobodu dolaska misionara sa strane, slobodu propovijedanja i širenja svoje vjere i uvjerenja. Jedina stvar koja se zauzvrat tražila bila je lojalnost državi i nepodizanje ustanka.
Bosanski franjevci bili su jedini predstavnici Katoličke crkve sa zakonski reguliranim položajem u osmanskoj Bosni. Oni su shvatili političku stvarnost i to da će Osmanlije u Bosni još dugo ostati. Ahdnama je značila da franjevci, a preko njih i katolici općenito, mogu ispovijedati svoju vjeru.
Gledano iz šire historijske perpektive islamskih država, ahdnama je rezultat životne filozofije, vjerskog svjetonazora i doktrine, ali i političke strategije. To je bila politika zadržavanja nemuslimana u svojoj državi, a ne politika progona i iskorjenjivanja “drugog”. Radilo se o umijeću izgradnje i vođenja države u kojoj će biti mjesta i za druge svjetonazore. Jednostavno, muslimanski vladari se u odnosu na druge nisu smatrali odabranima i višom vrstom kojoj ostali trebaju služiti.
Sultanov akt rezultat je islamskog stava i višestoljetne prakse o položaju nemuslimana u islamskoj državi. Osmansko upravljanje podanicima, a posebno nemuslimanima, polazilo je od temeljnog islamskog načela da u “vjeru nema prisile”. Prevjeravanje je zabranjeno, rasprave sa sljedbenicima drugih vjera vode se na “mudar i pametan” način, a posljedice tih rasprava prepuštaju se Božijoj volji.
Dakle, tokom historije, islamske države su generalno iznalazile pozitivna rješenja o pitanju suživljenja različitih identiteta, bez intervencije u identitet “drugoga”. Također, ponekad se dešavalo da se iz ovih ili onih razloga dogode incidentne situacije koje su odudarale od opće prakse. No, one nisu imale karakter generalnog. I pored određenih “ograničenja slobode” za nemuslimane u Osmanskoj Državi koje u jednom svom radu navodi fra Marko Oršolić, ipak, nakon toga piše: “Ali se i pored toga može reći da je Turska bila, posebno na Balkanu, tolerantnija nego ostale kršćanske zemlje tog vremena. Toj toleranciji doprinijele su svakako spomenute ahdname.“
Dolaskom osmanskog sistema u Bosnu, uz proces širenja islama, kršćanske i druge sljedbe nisu bile ugrožene i na koncu nestale kao što je to bio slučaj sa Crkvom bosanskom nešto ranije, već su u novom sistemu nastavile svoje postojanje i razvoj kroz naredna stoljeća.
Na koncu, sultan Mehmed II Fatih je u odnosu prema “drugima” i “drugačijima” ustvari, samo oživio i povratio praksu “Dobrih Bošnjana” koja je krasila Kulina bana i mnoge druge srednjovjekovne bosanske vladare i velikaše, ali koja se usljed utjecaja vanjskih faktora vremenom bila izgubila, posebno od početka 15. stoljeća.
Šta to piše u ahdnami?
„Ja sultan Mehmed-han, dajem na znanje cijelom svijetu, kako prostom puku, tako i odličnijim, da su posjednici toga sultanskog fermana, bosanski franjevci, našli veliku pažnju, te zapovijedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve! Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje Visoko veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove bogomolje. Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju. Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i nebesa, Koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našega velikog Božijeg poslanika Muhammeda i 124.000 pejgambera, i tako mi sablje, koju pašem, niko ne smije prekršiti ovo što je napisano, dok oni budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijesti. Pisano 28. maja 1463. godine u Milodražu polju, nadomak Fojnici.“
Preci nekada i mi danas
Na kraju, kakvu poruku današnje generacije mogu uzeti iz susreta osmanskog sultana i franjevačkog prvaka ovdje u srcu Bosne prije 563 godine?
Živimo u postnormalnom i genocidnom svijetu. Jedina razlika između srebreničkog genocida čiju 31. godišnjicu obilježavamo ove godine i palestinskog genocida kojem svjedočimo danas je ta što su ljudske zvijeri koje sebe smatraju „nebeskim bićima“ srebreničkoj majci ubili šestero, a palestinskoj majci devetero djece u istom danu. Međunarodna floskula „Nikad više!“ ostala je samo floskula, šuplja priča.
Savremeni čovjek 21. stoljeća iz svoje pozicije tobožnje civilizacijske superiornosti često s omalovažavanjem spominje taj mračni srednji vijek. Međutim, kamo sreće da danas žive ljude poput sultana Mehmeda II Fatiha i fra Anđela Zvizdovića koji razumiju svoje vrijeme, poštuju drugoga i drugačijega i zajedno grade budućnost za nove generacije. Kamo sreće da danas u međunarodnom pravnom poretku na terenu vladaju principi palestinske, srebreničke ili fojničke ahdname. Upaljenom svijećom ili fenjerom po danjskoj svjetlosti ih ne možemo naći. Toliko o njima nekada i nama danas.
Komentariši